Jasenko Rasol već četiri godine bilježi jedan specifičan proces prisvajanja, posvajanja i posuđivanja prostora – samonikle vrtove nastale na javnim površinama, u parkovima ili prostorima Zagreba koji tek očekuju svoju buduću namjenu. Neki vrtovi koje je Rasol fotografirao danas više ne postoje i zamijenjeni su novom gradnjom, neki su se promijenili, ali mnogi se i dalje koriste. Njihove sudbine ovise i o neformalnoj dinamici svakodnevice i o ekonomskim interesima, komunalnim propisima ili pak planskim dokumentima dok njihov formalni status nije sasvim jasan. Kome pripadaju ti prostori? Ulazak u pravne detalje i okolnosti vjerojatno bi pokazao različite situacije, no u jednom fenomenološkom viđenju, oni ukazuju na procijep između aspiracija građana i institucionalnog urbanizma. Zaobiđu li se klišeji o lokalnoj etno-psihologiji i folklornim običajima, vrtovi sugeriraju temu ne samo potrebnosti nego i neizbježnosti sudjelovanja građana u formiranju gradskog okoliša, bilo da je riječ o uređenim procedurama ili ilegalnim zahvatima. No, Rasolov ciklus Vrtovi otvara i temeljna pitanja o odnosu između antropološkog prostora grada i mehanizama koji ga uređuju i normiraju, dakle urbanizma.